Munja na nebu nad Berlinom

„Čak i kada je prošao ciljnu liniju nisam uspio da ga uhvatim“, još zadihan od napora kazao je 16. avgusta 2009. na Olimpijskom stadionu u Berlinu Jamajčanin Asafa Pauel, koji minut nakon što je zaslužio svoju drugu svjetsku bronzu u trci na 100 metara.

Njegove riječi odnosile su se na sunarodnika Juseina Bolta.

„Munja sa Jamajke“ te noći obasjala je nebo nad Berlinom – u najbržoj trci ikada, Bolt je 100 metara pretrčao – pardon, preletio – za 9,58 sekundi, 11 stotinki brže od dotadašnjeg svog i svjetskog rekorda, a 13 od srebrnog Amerikanca Tajsona Geja.

„Najbolji osjećaj ikad“, prokomentarisao je 23-godišnji sprinter, poznat koliko po brzini, toliko i noćnim izletima.

„Večeras neće biti žurke za mene“, dodao je.

Već za dva dana čekalo ga je novo takmičenje.

Četiri noći kasnije, 20. avgusta 2009, Bolt je još jednom oduzeo dah sportskoj planeti. Ovoga puta, na 19,19 sekundi, koliko mu je trebalo da zaustavi štopericu na 200 metara. Novi trijumf, novo zlato, novi svjetski rekord.

I nije mu bilo dosta.

Za kraj, 22. avgusta je sa zemljacima Pauelom, Malingsom i Frejtorom priuštio još jedan bljesak sprinterske moći. Štafeta Jamajke 4 x 100 metara je uzela zlato sa 37,31, ali, za promjenu, nije postavila novu granicu…

Bolt je već sedam godina u sportskoj penziji, ali njegovi berlinski rekordi na 100 i 200 metara opstaju.

I još će dugo, može se naslutiti.

U najkraćoj sprinterskoj disciplini poslije njega niko nije bio brži od 9,69 (Gej, septembar 2009), a najbolji rezultat u trećoj deceniji 21. vijeka je 9,76 (Bromel, 2021), dok mu se na 200 metara najviše približio još jedan Jamajčanin Johan Blejk, sa 19,26 iz 2011.