24 sekunde

Sredinom januara 1892. godine, kanadsko-američki profesor fizičkog vaspitanja Džejms Nejsmit objavio je knjižicu skromnog obima, a, ispostaviće se, ogromnog sportskog značaja, pod naslovom „Košarka: Pravila košarke“.

Među 13 originalnih pravila, od kojih su mnoga u izvornom ili izmijenjenom obliku i dalje važeća, nema ni pomena ograničenja napada.

Zbog toga se i dešavalo da, recimo, u finalu prvog Evropskog prvenstva u košarci, održanog 1935, bude postignuto ukupno 42 poena (Letonija – Španija 24:18).

Ko zna kamo bi išla „kraljica igara“ da prste 1954. nije umiješao Danijel Bijazone, osnivač Sirakjuz Nešnalsa, koji je snažno lobirao kod rukovodstva NBA lige da se napadi ograniče.

Sa generalnim menadžerom svog kluba Leom Ferisom, poslužio se logikom i statistikom. Uzimajući kao primjer mečeve dobrog tempa, izračunali su da u prosjeku svaka ekipa šutne po 60 puta na koš. Zatim su 2.880 – toliko je trajanje utakmice u sekundama (48 minuta) – podijelili sa 120 i dobili 24. Zato je i predlog bio da se uvede ograničenje napada na 24 sekunde.

Prihvaćen je. Sedam decenija kasnije, pravilo je i dalje na snazi.

Bijazone je 2000, osam godina nakon smrti, imenovan za člana Nejsmitove Kuće slavnih.

Iako ga Komitet veterana još od 2016. svake godine nominuje, Feris, preminuo 1993, još nije uvršten u društvo košarkaških besmrtnika.