Olimpijske igre Posrebreno nebo
Za nekoga, recimo Velibora Miljkovića poznatijeg kao Toni Montano, 10 godina prođu kao tren.
Za Mariju Vuković, međutim, 12 godina – između 25. jula 2010. kada je u Monktonu na SP za juniorke osvojila zlato u skoku u vis do 21. avgusta 2022. i EP u Minhenu – mora da su se činile kao vječnost.
Toliko je stalo u njima. I opijenost slašću uspjeha i gorak ukus neispunjenih očekivanja. I pohvale, tapšanja po ramenu, i povrede, sporadični uzleti i izleti, razočaranja, osporavanja, sumnje.
U tih 12 godina shvatila je da je lakše pobijediti silu gravitacije nego sebe. Da pogled uvijek treba usmjeravati ka gore, ka visinama.
Ali i da ljestvica u njenom sportu – kao i životu, uostalom – ne laže, vjerno odražavajući koktel smiješan od truda, posvećenosti, odricanja, vještine, samopouzdanja, smijeha i suza, sa jedne, i sistemske podrške, sa druge strane.
Dugo je tragala za onim dugmetom za fino podešavanje; za ravnotežom između emocija i razuma, vatre motivacije i hladnoće duha, potrebnom da bi se skok pretvorio u prelet.
Našla ga je u Tokiju, na Olimpijskim igrama. Zbacivši tegove koji su je sputavali, 9. mjestom u finalu je dokazala sebi koliko vrijedi i za koje visine je spremna.
Dan uoči nedjeljnog finala u Minhenu, govorila je za Gradsku TV o nadanjima i ambicijama, prenoseći utiske sa EP.
„Još samo da se skoči u visine“, kazala je, „i biće sve savršeno.“
I bilo je. Na Olimpijskom stadionu, na kome je Dejan Savićević u aprilu 1991. bijegom Baje.rnovoj odbrani i golom u polufinalu KEŠ-a utrčao u fudbalski mit, Marija Vuković, rođena godinu kasnije, pobjegla je od prosjeka i uzletjela ka atletskoj besmrtnosti.
Ka prvoj crnogorskoj evropskoj medalji u „kraljici sportova“. Znakovito, kraj nje se na postolju našla i bronzana tinejdžerka Angelina Topić, ćerka njenog nekadašnjeg učitelja Dragutina.
I ima još jedna rečenica iz tog intervju.
„Želim“, reče Marija, „da ljude učinim ponosnim.“
Učinila je.
Srebrom bojeći nebo nad svojim Cetinjem.
