Način Genija

„Cetinjski nogometni podsavez je najsiromašniji. On je u pogledu našeg unutarnjeg takmičenja Bogu iza leđa“, pisala je beogradska Pravda u maju 1933. godine.

„U skoro svim mjestima Jugoslavije igraju fudbaleri koji su u ovom podsavezu počeli i naučili nogomet, a niko i ne sluti u kakvim mučnim okolnostima se stvara taj daroviti materijal.“

Pola vijeka kasnije, konstatacija – sve sa „mučnim okolnostima“ – se i dalje mogla mogla primijeniti na crnogorsko loptanje u godini (1983) u kojoj će Dejan Savićević sa nepunih 18 ljeta debitovati u Prvoj ligi SFRJ u dresu Budućnosti, tek tri sezone pošto je započeo da se druži sa bubamarom u OFK Titogradu.

A onda se fudbalski bog okrenuo.

Uz njegov dodir, četiri godine potom, prelazeći u Crvenu zvezdu, ostavio je Plavima zamašnu svotu novca dobijenog za transfer i, uključene u dogovor – reflektore na stadionu pod Goricom.

A on je bio spreman da silinom svog nesvakidašnjeg talenta osvjetli Jugoslaviju, pa Evropu.

Nije tada želio poređenja sa Bobekom, Kostićem, Šekularcem, Džajićem. Već sa Veliborom Vasovićem, nekadašnjim kapitenom Ajaksa. Jer je ovaj osvajao – evropske trofeje. Pod Goricom pogled mu se pružao do fudbalskog Olimpa.

Iz kraja čiji jezik izmiče gramatičkim, a i logičkim pravilima, i dopušta da redni broj „prvi“ ima svoj superlativ – „najprvi“ – ponio je takmičarsku vatru i karakter. Izmičući šablonima i pravilima. Opirući se formuli „red, rad i disciplina“.

Bivao i Kalimero i Don Kihot. Jurišao na protivničke odbrane, podjednako kao i na kritičare i na stručne autoritete. 

Emotivan, otvoren, iskren, instinktivan. Nesavitljiv. Prznica za neke. Neshvaćen za mnoge. 

„Pobogu, nije mi jasno zašto su se svi okomili na mene. Ostavite me na miru“, vapio je u januaru 1990. na kritike da je lijen, da preskače treninge, bira utakmice, da je kolebljive forme…

„Želim da se spremim i dokažem da nisam Zvezdina promašena investicija.“

U maju 1991, koju sedmicu nakon nesputanog trka ka slobodi i u istoriju u Minhenu i „najvažnijeg gola u istoriji Crvene zvezde“, kako ga je nazvao Božo Koprivica, na stadionu San Nikola u Bariju slikaće se sa ušatim peharom.

A kada Zvezda bude igrala sa Mančester junajtedom za Uefin Super kup, zadiviće i Aleksa Fergusona, koji će njegovu igru nazvati praznikom za oči.

„Takve igrače mi u Engleskoj nikada nismo i nećemo imati, a izmislili smo fudbal.“

A on je na terenu izmišljao samo njemu znane koridore, noseći u svojom pokretima radost igre, kao nekada kada je sa drugovima driblao po ulicama Titograda ili na Cvijetinom brijegu…

Na proljeće 1992. sa ugovorom sa Roso-nerima u džepu, dao je intervju Sportskom žurnalu.

„Osvojiću Kup šampiona sa Milanom“, poručio je.

Znao je šta priča. Ali nije znao koliko će morati da založi za to.

U gradu mode, dugo je bio – demode. Predugo.

„Potrebno je mnogo vremena da biste postali genije“, jednom je rekla Gertruda Stajn, mecena američkih umjetnika u Parizu.

„Potrebno je da sjedite dugo i da ne radite ništa, bukvalno da ne radite ništa.“

A on je sjedio na klupi ili tribinama. Ne radeći ništa, grizući se što za njega nema mjesta u timu Milana. Nadimak „Genije“, koji mu je nadjenuo novinar milanske Gazete delo sport Bovelenta Germano, djelovao je kao ironičan.

Na zimu 1993, nakon nerazumijevanja, nesporazuma, psiholoških igrica sa Fabiom Kapelom u stilu „toplo-hladno“, želio je da ode i popusti pred čestim pozivima Marseja. Berluskoni ga nije pustio…

Jedan od razloga zbog kojih će gol u finalu Lige šampiona u toploj atinskoj noći na proljeće 1994. godine, tamo negdje podno Olimpa, a na njemu – Onaj Gol, golčinu koju će Uefa uvrstiti u 50 najboljih u istoriji takmičenja – posvetiti gazdi Milana.

I tek tada će mu se i Kapelo pokloniti:

“Od njega možete očekivati takve nezamislive poteze fudbalske briljantnosti. To je bilo jednostavno… Na Savićevićev način.“

I tek tada će biti jasnija i opaska Ivice Osima – koji je i sam nerijetko u reprezentaciji SFRJ zanemarivao njegovu klasu – da „od trenutka kada je igrački sazreo za trenere postoji samo jedan problem – kako praviti igru oko tako velikog igrača.“

I tek tada će moći da zagrli stihove koje su proslavili Frenk Sinatra i Elvis Prisli (My way):

„Da bilo je vremena, siguran sam da ste znali

Kad sam zagrizao više no što sam mogao da progutam

Ali sve to, i kada je bilo sumnji

Prevazišao sam i pobijedio

Suočio se sa svime i ostao na nogama

I radio na svoj način.“

Na način Genija.

Promo volcano
© Copyright 2020 Volcano promocije