Trag u beskraju

Drag, draži, Dražen. Poređenje pobuđenih emocija. I košarkaške veličine.

Zato što je,  i 27 godina nakon što se fizičkim bićem odselio, duhom ostao tu, neprolazan poput plavičaste vode Krke koja se umiljato ljubi sa morem kod njegovog Šibenika: kao mit, kao uzor, poster na zidu, Youtube snimak, model za imitaciju, uvijek aktuelna novinarska tema; kao nadahnuće.

Zato što je od dva mentalitetska tipa kojima su Dalmatinci skloni, oličenim u karakterističnim lokalizmima fjaka – „težnja ni za čime“, psihofizičko stanje ravnodušnosti i malodušnosti, učmalosti, lijenosti – i dišpet – inat, prkos, pokretački nagon – zagrlio onaj koji je bio bliži njegovim hercegovačkim korijenima i karakteru, koristeći ga za pogonsko gorivo vožnje ka vrhu.

Zato što je balkansko prekomjereno oslanjanje na bogomdano, iz temelja preobrazio u ličnu mantru „da je talenat priznavao samo do 16. godine, a nakon toga se priklonio teškom radu“.

Zato što je naučio, ne odvajajući pogled od obruča postavljenog na 305 centimetara, da uvijek treba gledati iznad sebe i ispred sebe. Uspravne glave.

Zato što je loptu učinio zaručnicom: „Uvijek je nosim u autu; kad mi dođe, odem u dvoranu i ispucam 100, 200 ili 500.“

Zato što je slasno davao Realu 62 poena, sa lakoćom odrađenog jutarnjeg šuterskog treninga na šibenskom Baldekinu; zato što na parketu nije davao popust ni juniorima Olimpije – svjedoče o tome onih 112 poena iz oktobra 1985. godine – ni bratu Acu, koji ga je privukao „kraljici igara“. Zato što to nije bila bezobzirna i ohola takmičarska glad, već poštovanje prema rivalu, i, više od toga, klanjanje Igri, kojoj je davao dušu.

Zato što je, i ne sluteći, prisvojio stihove još jednog velikog Šibenčanina, Arsena Dedića: „Drugi su još daleko/ Ime će mi biti slavno/ Stigao sam prije sviju/ Al` je bilo prerano.“

Zato što je nadigrao i samu Smrt, efektnije i od Bergmanovog viteza Antonijusa Bloka za šahovskom tablom.

Zato što se za njim zadržao trag u beskraju.

Zato je drag, draži, Dražen Petrović.

Ako je, a jeste, konsenzusom prihvaćeno da je košarkaški Mocart – „krstio“ ga je novinar milanske Gazete delo sport Enriko Kampanja – onda je njegov život ostao, jezičku sliku dugujemo još jednom cijenjenom poštovaocu pera Vladimiru Stankoviću, nezavršena simfonija. Koja je 7. juna 1993, kroz maglu Denkendorfa, zajecala molskim akordima rekvijuma, tamo negdje na Autoputu 9, na njemačkom Autobahnu, Kraftverkovom simbolu otuđenja. Ali, odlaskom, Dražen se nije otuđio, već je (p)ostao blizak i svačiji, podjednako generacijama koje su u, modernim rječnikom kazano, real timeu posmatrale i pratile njegove uzlete, kao i milenijumaca i današnjih tinejdžera.

Njegov rođendan, a 22. oktobar bi bio 56. po redu, nije otužni parastos i puko zbrajanje cifara, koševa, rekorda, titula, destinacija – od Šibenika, preko Zagreba, Madrida, do Portlanda i Nju Džersija; onog što je uradio i što je tek trebalo da uradi. Već spomen jedinstvenoj životnoj vedrini i snazi, slavljenje snova i strasti, trijumfa volje nad olakom prepuštanju sudbini, pamćenja nad zaboravom.

A dani se vrte, reći će, odnosno ispjevati, njegovi sugrađani iz Klape Kampanel,
„ka` basket, ka` srića, najlipšu si priču o mladosti priča.“

Leti život, kapetane. Godine nam promiču i izmiču, pridaju i oduzimaju, čine nas zajedljivijim, oporijim, prizemljenijim, da li i mudrijim, a ti traješ kao vječiti dječak, nemirne, čečurave kose i duha, dok se sa vanvremenskim, dobroćudnim osmijehom prepuštaš Igri.

Trag u beskraju.

Promo volcano
© Copyright 2020 Volcano promocije